Ona je odlično znala da je verovati drugima opasno, a da je zavisiti od njih - nedostojno, tako da je u svom pokušaju da sebe objasni Hanteru u stvari zgazila samu sebe. Kada ga je na dresini u pokretu obgrlila rukama, učinilo joj se da je njen život dobio novi oslonac. Ali joj je stapanje sa drugim bićem delovalo kao jedini dobar razlog za razmišljanje o budućnosti. Otac je želeo da ona izraste, ne u bršljan već u moćnu boriku, zaboravljajući da je to u suprotnosti sa ženskom prirodom. A u stvari, osim njega, na njihovoj maloj postaji i nije imala na koga da se osloni, a on je bio svestan da neće živeti večno. Otac je učio Sašu da ne treba ni od koga da zavisi, i da ni na koga ne treba da se oslanja. Ali ne zato da bi parazitirala crpeći sokove tuđeg tela, otimajući mu svetlost i toplotu, već zbog toga što je bez njega bila suviše meka, previše savitljiva, nemoćna da se uspravi, i sama bi zauvek bila osuđena da puzi po zemlji. “I sada joj je instikt govorio da treba da pronađe čvrst oslonac, uz koji bi se priljubila, zagrlila ga i uplela se oko njega.
0 Comments
Leave a Reply. |